ZAKON

O PRAVIMA PACIJENATA

(Objavljen u "Sl. listu Crne Gore", br. 40 od 22. jula 2010, 40/11)

I. OSNOVNE ODREDBE

Član 1

Svako lice, bolesno ili zdravo, koje u zdravstvenoj ustanovi zatraži ili kome se pruža zdravstvena usluga u cilju očuvanja i unaprjeđenja zdravlja, sprječavanja bolesti, liječenja i zdravstvene njege i rehabilitacije (u daljem tekstu: pacijent) ima prava utvrđena ovim zakonom.
U ostvarivanju prava utvrđenih ovim zakonom obezbjeđuje se poštovanje ljudskog dostojanstva, fizičkog i psihičkog integriteta i zaštita tih prava.

Član 2

Jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu garantuje se svakom pacijentu u skladu sa njegovim zdravstvenim stanjem, opšteprihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima. uz pravo na ublažavanje patnje i bola u svakoj fazi bolesti i stanja, na svim nivoima zdravstvene zaštite.

Član 3

Ovaj zakon primjenjuje se i na strance koji ostvaruju zdravstvenu zaštitu u zdravstvenim ustanovama u Crnoj Gori, u skladu sa zakonom i zaključenim međunarodnim sporazumima.

Član 4

Ovaj zakon shodno se primjenjuje na sve subjekte koji obavljaju zdravstvenu djelatnost u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti.

Član 5

Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
1) medicinska dokumentacija podrazumijeva osnovnu medicinsku dokumentaciju utvrđenu posebnim zakonom;
2) naučno ispitivanje i istraživanje je ispitivanje i istraživanje preduzeto u svrhu sticanja novih saznanja koja se mogu primijeniti za unaprjeđenje zdravlja i liječenje bolesnih lica;
3) dijagnostički postupak podrazumijeva sve medicinske procedure koje se sprovode da bi se utvrdilo zdravstveno stanje pacijenta;
4) dijagnoza je prepoznavanje pojedine bolesti, a koju postavlja doktor pa osnovu anamneze, simptoma i znakova bolesti, kao i rezultata različitih morfoloških i funkcionalnih ispitivanja;
5) terapijska procedura podrazumijeva sve postupke koji se sprovode u cilju poboljšanja zdravstvenog stanja i izliječenja pacijenta;
6) medicinska intervencija predstavlja medicinsku proceduru koja se primjenjuje kod pacijenta u cilju prevencije, dijagnostike i terapije.

II. PRAVA PACIJENATA

1. Pravo na slobodan izbor doktora medicine ili doktora stomatologije

Član 6

Pacijent ima pravo da izabere doktora medicine, odnosno doktora stomatologije, u zdravstvenoj ustanovi u mjestu prebivališta, u skladu sa zakonom.
U zdravstvenoj ustanovi na sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite u koju je pacijent upućen od strane izabranog doktora medicine, odnosno doktora stomatologije, pacijent ima pravo da izabere doktora specijalistu medicine, odnosno stomatologije, u skladu sa kadrovskim mogućnostima ustanove.
Za maloljetnog pacijenta, odnosno pacijenta lišenog poslovne sposobnosti izbor doktora iz st. 1 i 2 ovog člana vrši zakonski zastupnik, odnosno staralac.
Pacijent ima pravo da tokom liječenja pisanim putem zatraži promjenu doktora medicine, odnosno doktora stomatologije.

2. Pravo na informisanje i obavještavanje

Član 7

Pacijent ima pravo na blagovremen pristup svim vrstama informacija o njegovom zdravstvenom stanju i bolesti, načinu pružanja zdravstvenih usluga i njihovog korišćenja, kao i na sve informacije koje su, na osnovu naučnih ispitivanja i istraživanja, poznate i dostupne.
Zdravstvena ustanova je dužna da pacijentu pruži informaciju o sadržini medicinske dokumentacije.

Član 8

Pacijent ima pravo na informaciju o mreži zdravstvenih ustanova i vrstama zdravstvenih usluga koje se u njima ostvaruju.

Član 9

Pacijent ima pravo da bude upoznat sa imenom i prezimenom zdravstvenog radnika koji mu pruža zdravstvenu uslugu i njegovim stručnim zvanjem.
Zdravstveni radnici su dužni da nose identifikacionu karticu u koju se unose podaci iz stava 1 ovog člana.
Identifikacione kartice se izdaju u skladu sa statutom zdravstvene ustanove.

Član 10

Zdravstvena ustanova je dužna da utvrdi termine i učini ih dostupnim pacijentu i članovima njegove porodice za razgovor sa doktorom koji mu pruža zdravstvenu uslugu.

Član 11

Pacijent ima pravo da od zdravstvenog radnika blagovremeno dobije obavještenje koje mu je potrebno kako bi donio odluku o prihvatanju ili odbijanju predložene medicinske intervencije.
Obavještenje iz stava 1 ovog člana obuhvata:
1) dijagnozu i prognozu ishoda bolesti;
2) kratak opis i svrhu predložene medicinske intervencije, vrijeme trajanja i moguće posljedice preduzimanja, odnosno nepreduzimanja predložene medicinske intervencije;
3) vrstu i procjenu mogućih rizika, bola, trajnih ili drugih sporednih posljedica;
4) alternativne metode liječenja;
5) moguće promjene stanja pacijenta poslije preduzimanja predložene medicinske intervencije, kao i moguće promjene u načinu života pacijenta;
6) dejstvo lijekova i moguće sporedne posljedice tog dejstva.
Obavještenje iz st. 1 i 2 ovog člana daje zdravstveni radnik visoke stručne spreme koji pacijentu pruža određenu vrstu zdravstvene usluge (u daljem tekstu: nadležni zdravstveni radnik) i ako to pacijent ne zahtijeva, usmeno na način koji je razumljiv pacijentu, vodeći računa o njegovoj starosti, obrazovanju i emocionalnom stanju.
Ukoliko pacijent ne poznaje službeni jezik ili je gluvonijem, zdravstvena ustanova je dužna da mu obezbijedi prevodioca, odnosno tumača.
Nadležni zdravstveni radnik u medicinsku dokumentaciju unosi podatak da je pacijentu, odnosno članu porodice dao obavještenje iz st. 1 i 2 ovog člana.

Član 12

Pacijent se može odreći prava na obavještenje, osim ako je predložena medicinska intervencija neophodna, odnosno da je rizično njeno nepreduzimanje, kao i u slučajevima kada to direktno ugrožava život i zdravlje drugih lica.
Izuzetno, nadležni zdravstveni radnik može prećutati dijagnozu, tok predložene medicinske intervencije i njene rizike ili obavještenje ograničiti, ako postoji ozbiljna opasnost da će se obavještenjem znatno naškoditi zdravlju pacijenta.
U slučaju iz stava 2 ovog člana obavještenje se može dati članu porodice pacijenta.

Član 13

Tokom pružanja zdravstvene zaštite, nakon svakog pregleda i medicinske intervencije, pacijent ima pravo da bude obaviješten o rezultatima pregleda ili medicinske intervencije, kao i o razlozima za eventualnu različitost tih rezultata od očekivanih.
3. Pravo na samoodlučivanje (slobodan izbor)

Član 14

Pacijent ima pravo da slobodno odlučuje o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, osim u slučajevima kada to direktno ugrožava život i zdravlje drugih lica.
Pacijent slobodno odlučuje između više mogućih oblika medicinskih intervencija koje ponudi doktor medicine, odnosno doktor stomatologije i može da odbije pregled i liječenje, hiruršku i drugu medicinsku intervenciju.

Član 15

Pacijent ima pravo da odbije predloženu medicinsku intervenciju, ako je svjestan i orjentisan u vremenu i prostoru i ako je sposoban za rasuđivanje, čak i u slučaju kada se njome spašava ili održava njegov život.
Nadležni zdravstveni radnik dužan je da pacijentu ukaže na posljedice njegove odluke o odbijanju predložene medicinske intervencije i da o tome od pacijenta zatraži pisanu izjavu koja se čuva u medicinskoj dokumentaciji.
Ukoliko pacijent odbije davanje pisane izjave iz stava 2 ovog člana, nadležni zdravstveni radnik će o tome sačiniti službenu zabilješku.

Član 16

U hitnim slučajevima, ako je pacijent bez svijesti ili iz drugih razloga nije u stanju da saopšti svoj pristanak, medicinska intervencija se može preduzeti kada to zahtijeva takvo stanje i ako bi nepreduzimanjem intervencije za pacijenta nastupila opasnost po život.

Član 17

Medicinska intervencija nad maloljetnim pacijentom ili pacijentom lišenim poslovne sposobnosti može se preduzeti uz pristanak njegovog zakonskog zastupnika ili staraoca.
Pacijent iz stava 1 ovog člana može, u vezi medicinske intervencije, dati izjavu, koja se cijeni i uzima u obzir u skladu sa godinama starosti 1 stepenom razumijevanja zdravstvenog stanja, za pristanak na predloženu medicinsku intervenciju.
Nadležni zdravstveni radnik koji smatra da zakonski zastupnik ili staralac pacijenta ne postupa u najboljem interesu pacijenta iz stava I ovog člana dužan je da o tome odmah obavijesti nadležni organ starateljstva.

Član 18

Pacijent daje pristanak na predloženu medicinsku intervenciju usmeno ili u pisanom obliku.
Pristanak na predloženu medicinsku intervenciju pacijent može opozvati sve do početka njenog izvođenja.
Pristanak iz stava 1 ovog člana nije obavezan u slučaju pružanja zdravstvene zaštite mentalno oboljelom pacijentu ili pacijentu oboljelom od zarazne bolesti.

Član 19

Medicinska intervencija protivno volji pacijenta, odnosno zastupnika maloljetnog pacijenta ili staraoca pacijenta lišenog poslovne sposobnosti može se preduzeti samo u izuzetnim slučajevima koji su utvrđeni zakonom i koji su u skladu sa medicinskim standardima i etikom.

Član 20

U medicinsku dokumentaciju nadležni zdravstveni radnik upisuje podatak o pristanku pacijenta,